Dragi dnevniče,
Na samoj srži mog postojanja leži jednostavna, a opet neuhvatljiva istina: moj život nije niz nasumičnih događaja, nego suptilno tkanje iskustava, odnosa i unutarnjih stanja. Ja nisam samo promatrač tog tkanja, već i njegov krojač. Svaki moj dah, svaka misao, odluka i navika su niti koje oblikuju priču koju živim.
U meni od rođenja postoji iskra – moja unutarnja svrha. Ona me vodi i onda kada je ne vidim jasno. Nije uvijek spektakularna niti glasna; često se skriva u tihim trenucima – u razgovoru s voljenima, u pogledu koji razumije bez riječi, u rutini koja mi daje sigurnost. I znam: moje navike ili hrane tu iskru ili je polako gase. Svaka odluka, ma koliko mala, čin je stvaranja mog života.
Um, duh i tijelo – tri su strane mog postojanja. Um oblikuje moju percepciju, duh je tišina koja me povezuje s nečim većim, a tijelo je most prema svijetu. Kad su te tri razine usklađene, osjećam kako život teče kroz mene bez otpora i znam da je svaki trenutak prilika za rast.
Moji odnosi i obitelj nisu slučajnost – oni su ogledala u kojima vidim i svoje sjene i svoju svjetlost. Oni su učitelji, ponekad blagi, ponekad izazovni, ali uvijek neizostavni u mom putu.
Znaš, dnevniče, svrha se najjasnije pokaže kad je prepoznam u vlastitim talentima. A talent nije samo crtati, pisati ili stvarati nešto opipljivo. Talent je i slušati s pažnjom, biti dobronamjeran, osjetiti pravi trenutak, pružiti suosjećanje koje grije…
Zastajem i pitam se: za što me ljudi najčešće traže savjet ili pomoć? Odgovor mi uvijek pokaže gdje se krije moja genijalnost – u onome što dajem lako, prirodno, bez napora.
I kad ne vidim jasno svoju zonu genijalnosti, to nije prepreka. To je poziv. Poziv da kročim dublje u sebe, da se povežem sa svrhom snažnije i potpunije. Jer svrha nije negdje vani – ona je u meni cijelo vrijeme.
Sve što trebam je stati, čuti je i dopustiti joj da me vodi. I tada, dragi dnevniče, život prestaje biti potraga. On postaje življenje.
Znaš, dragi dnevniče, svrha nije cilj na kraju puta, nego način na koji hodamo svaki dan. Sigurno nije nešto što trebamo pronaći izvan sebe, nego nešto što se otkriva dok dišemo svjesno, dok biramo s namjerom, dok volimo bez zadrške.
I možda je pravo pitanje koje trebam postaviti sebi ovo: Kako danas mogu živjeti svoju svrhu barem jedan korak više nego jučer?
Moja se svrha ne rađa u ulogama koje nosim – prijateljice, kćeri, majke ili partnerice. Baš suprotno – ti odnosi i uloge su često samo rezultat življenja moje svrhe, a ne njezin izvor. Zato ponekad, kada se odvojim od neke uloge, odnosa ili doprinosa, može se činiti kao da se udaljavam od svoje svrhe. No to je samo glas ega i granica komfora, koji uzbunjeni promjenom šalju alarme straha, uvjeravajući me da me štite.
A istina je, dragi dnevniče, da ta “sigurnost” nije ništa drugo nego iluzija. Jer svi dobro znamo – naša zona komfora često bude sve – samo ne istinski komforna.
Jer svrha se ne rađa u velikim planovima, već u malim, ponovljenim trenucima istine. U pogledu koji ostaje, u riječi koja hrabri, u tišini koja grli. Svaki put kad biram živjeti iz tog mjesta, iznutra prema van, moja svrha postaje snažnija, jasnija, stvarnija.
A tada, život prestaje biti nešto što mi se događa. On postaje nešto što ja svjesno stvaram.