Dragi dnevniče,
Danima vrtim u glavi jedno pitanje: mora li netko biti glasan i prodoran da bi ga se zaista vidjelo i čulo?
Nedavno sam prisustvovala jednom događaju gdje je jedna osoba vidno uznemirena i rastresena hodala uokolo i žalila se na vlastite probleme i izazove – konkretno u organizaciji. Kako je izgovarala, ljudi su sami pristizali u pomoć te rješavali zadatak po zadatak. Narednih je dana ta ista osoba s ponosom veličala što je sve (po)stigla riješiti u kratkom roku. Kolektiv oko nje nije bio nimalo sretan jer nisu dobili ni zahvalu, ni osjećaj zahvalnosti za vlastiti doprinos.
Zanimljivo, zar ne?
S jedne strane – osoba je bila viđena. Glasno. Jasno. Dramatično, ali učinkovito.
S druge strane – tihi radnici ostali su nevidljivi. Gotovo kao pozadinski statisti u filmu koji su zapravo nosili cijeli scenarij.
Ali evo jedne važne misli koju sam iz ovoga izvukla, dnevniče: biti tih ne znači biti slab. Biti blag ne znači biti nevažan. I – najvažnije – možeš biti vidljiv(a) i cijenjen(a) i bez da vičeš.
Eto ti dileme: kako postaviti zdrave granice i biti vidljiv — bez da se moramo pretvarati da smo na rock koncertu, urlajući svoje potrebe i vrijednosti?
Stvar unutarnjeg usklađivanja i zdravih granica.
Zdrave granice nisu zidovi. To nisu ni one bodljikave žice koje bodu svakoga tko pokuša prići. One su više kao baršunasta vrata s kvakom – znaš kada otvoriti, koga pustiti unutra i kada zatvoriti bez grižnje savjesti.
(Ne moraš se više ispričavati što nisi emocionalni Airbnb.)
Postavljanje granica počinje jednostavno: s “ne” koje ne dolazi s objašnjenjem od tri stranice. To je najčešća vježba koju dajem klijentima na početku našeg rada.
S razumijevanjem da tvoje vrijeme i energija imaju vrijednost – i da nije nužno čekati da netko to prepozna da bi vrijedilo.
Biti vidljiv, iako nisi prodoran, znači:
🔸 Govoriš jasno i mirno, ali stojiš iza svojih riječi.
🔸 Daješ doprinos iz integriteta, a ne iz potrebe za priznanjem.
🔸 Biraš gdje ideš, umjesto da ideš gdje te vuku.
Ponekad će to značiti da se nećeš svidjeti svima.
Ponekad će to značiti da nećeš biti prva koju zovu za “gašenje požara”. I znaš što? To je skroz u redu.
Jer tvoj mir nije rezerva energije za tuđe kaose.
Možeš sjajiti tiho, ali postojano. Možeš biti oslonac koji ne galami – i baš zato ljudi znaju da je snažan.
I, što je najljepše – možeš birati kad se želiš izraziti.
Bez vike. Bez panike. S puno dostojanstva.
I tako, dragi dnevniče…
Možda neću biti najglasnija u prostoriji, ali ću zato biti najsvojija.
Za čitaoce koji vole izazove :
Sljedeći put kad tiho doprineseš nekoj situaciji ili timu, primijeti barem jedan “tihi” znak priznanja koji inače možda ne bi zapazio/la (pogled, riječ, promjena atmosfere…). Zapiši ga ili podijeli ovdje – ostavi trag svoje tišine!
Veselim se tvojim pričama, pogledima ili malim “aha!” trenucima – ostavi komentar i otvori baršunasta vrata svog iskustva.