Dragi dnevniče,
Nerijetko u svakodnevnom životu sretnem odraslu osobu koja nosi neiscijeljeno srce unutarnjeg djeteta.
Dijete koje je nekada bilo previše tiho, previše prilagođeno, previše odgovorno.
Dijete koje se odreklo dijelova sebe da bi bilo prihvaćeno i/ili voljeno.
Dijete koje je sve dobro naučilo – osim kako istinski voljeti i cijeniti sebe.
Često te odrasle osobe djeluju kao da imaju sve pod kontrolom.
Empatične su, marljive, pouzdane, odgovorne…
Međutim, iza te kontrole često stoji jedno malo srce koje nikada nije dobilo dozvolu da bude – samo dijete.
Ideja mi je da ovdje ne sudimo, već razumijemo. Da (pro)gledamo dublje. Prepoznamo. I možda, započnemo proces vraćanja sebi.
Evo nekoliko primjera kako se rane unutarnjeg djeteta znaju manifestirati:
- Osoba koja uvijek brine više za druge nego za sebe
Dijete koje je naučilo da mora zaslužiti ljubav i/ili pripadnost – često kroz ugađanje, žrtvovanje, odricanje. - Perfekcionist kojem nikad ništa nije dovoljno dobro
Ako ljubav dolazi samo kad si “najbolji”, lako je povjerovati da bez tog postignuća – nisi vrijedan/na. Često se ne nagrade, ne percipiraju vlastiti uspjeh, već konstantno samo podižu ljestvicu (samo)očekivanja. - Osoba koja se povlači kad osjeća tugu, ljutnju ili nemoć
Ako su emocije u djetinjstvu bile ignorirane, kažnjavane ili ismijavane – logično je da kao odrasla osoba ne znaš kako ih izraziti, pa ih zaključaš duboko. No emocije ne nestaju. - Oni koji ne znaju reći “ne”
Jer su nekada bili uvjetno voljeni. Jer su bili kažnjeni kad su se usudili izraziti neslaganje. U odrasloj dobi manifestira se kao manjak izražaja za vlastite granice. - Vječni mirotvorac
Dijete koje je stajalo između roditelja, među odraslima, preuzima ulogu medijatora – i onda kao odrasla osoba osjeća odgovornost za mir svugdje, osim u sebi. - Poteškoće s prepoznavanjem vlastitih emocija
Kada nemaš sigurnost da izraziš ono što osjećaš, naučiš to – potiskivati. Tada tijelo počne govoriti umjesto srca: kroz bolove, napetost, nesanicu, tjeskobu.
Ne znači da si pogrešan/na.
Ne znači da s tobom nešto “nije u redu”.
Zapravo, dragi dnevniče…
To znači da si bio/la jako hrabar/ra.
Da si preživio/la stvari koje nisu bile tvoje.
I da još uvijek imaš snagu – jer danas vidiš.
A kad vidiš, možeš izabrati drugačije.
Možeš se vratiti onom djetetu u sebi.
Možeš ga zagrliti, poslušati, priznati.
Ne tražiti krivce.
Samo – donijeti nježnost ondje gdje je nekada bila bol.
Afirmativne poruke za kraj:
✨ Danas biram vidjeti sebe očima nježnosti, a ne prošlosti.
✨ Moje rane nisu slabost – one su poziv na iscjeljenje.
✨ Imam pravo biti nježan/na prema sebi. Imam pravo biti cijela osoba, ne samo korisna.
✨ Moje unutarnje dijete zaslužuje ljubav. I ja mu je danas dajem.