Dragi dnevniče,
Danas ti pišem bez zadrške. Otvaram ti vrata jednog dijela sebe o kojem rijetko govorim. Ne zato što me sram – nego zato što prečesto zvuči kao opravdavanje, a ja više nemam potrebu nikome ništa dokazivati.
Ipak… iza svih tih šutnji krije se nešto važno. Nešto moje. Nešto što me godinama čini jačom, prisutnijom, svjesnijom.
Znaš, oduvijek su me gurali u ladicu „debelih“. Iako zapravo nisam bila debela, samo sam bila – više, razvijenija, „nabitija“ – kako su govorili.
Tada su počele prve rečenice koje su se urezale u moje pamćenje:
- „Ovo ti je preusko.“
- „Uvuci trbuh.“
- „To ti ne treba.“
- „Pazi što jedeš.“
Od najranijih dana, moj odnos prema hrani bio je – bolan. I ne, hrana nije bila problem. Problem su bili odnosi. Pogledi. Komentari. Tišine. U tim godinama, nisam imala riječi da to objasnim. Imala sam sram.
Zato nisam trčala. Nisam se penjala. Nisam plesala. Radije bih se sakrila u kut nego da me netko vidi kako skačem. Nosila bih hlače da zaklonim tijelo, suknje su bile zabranjena zona. Haljine – misaona imenica. I
malo po malo, to tijelo koje sam pokušavala ignorirati – postalo je moja definicija.
Ponekad bih ga mrzila.
Ponekad bih se borila.
Ponekad bih se pravila da ga nema.
Ponekad bih ga se sramila.
A onda, dogodili su se trenuci kad sam bila „idealna“. U oku društva, savršena. Mršava. Lijepa. Poželjna.
Ali ja – prazna. Tužna. Umorna. Naježim se kad se sjetim da su moji najbolji komplimenti dolazili u najtežim i emocionalno najisušenijim razdobljima mog života.
Zato ti danas pišem nešto važno:
Volim svoju debljinu.
Ne kao glorifikaciju. Ne kao izgovor. Nego kao prostor u kojem sam preživjela. Kao štit koji me branio kad nisam ni sama znala kako.
Jer znaš, dok su se drugi zgražali ili sažalijevali, ja sam naučila promatrati. U njihovim pogledima sam znala prepoznati tko nosi empatiju, a tko zloću. U njihovim komentarima, čula sam više o njima nego o sebi.
Taj višak me učio.
O ljudima.
O ljubavi.
O neljubavi.
O snazi.
O samopouzdanju koje ne dolazi iz ogledala, nego iz toga kako nosiš svoj dan.
Neću lagati – mogla bih bolje jesti. Više se kretati. I želim to, iz ljubavi prema sebi.
Ali isto tako znam da moje tijelo nije samo rezultat prehrane. Nego i energije, obrane, emocija, sjećanja.
Znam da postoje dani kad se probudim teža nego što sam legla. Kad mi tijelo zadrži vodu jer me obuzima tjeskoba, ili kad me strah stisne pa mi treba više prostora. Kad me tuga grli i moje tijelo to pokušava prevesti na svoj način.
Znam i da ljutnja ne izlazi samo riječima – ona se taloži. U trbuhu. U napetosti. U težini.
Zahvalna sam što danas nisam sama. Što imam stručne, nježne i mudre ljude oko sebe.
I ne brinem – hoću li dostići „idealnu“ težinu? Možda hoću. Možda ne.
Znam da dostižem idealnu verziju sebe. Svakog dana, kad biram biti nježna prema sebi.
I želim da i drugi to znaju. Da oni koji se možda osjećaju manje vrijednima – zbog broja na vagi ili etikete na hlačama – shvate da nisu definirani kilogramima.
Jer i s viškom kilograma – i dalje možeš imati šarm.
I dalje možeš biti inteligentan, zabavan, mudar, senzualan, snažan, duhovit, suosjećajan.
I dalje si vrijedan/na. Cijeli/a. Potpun/a. Voljen/a
Slušaj tijelo koje emocije ti šapuće