Bossy Ladys

Veoma sam sretna i zahvalna što se u mom društvu većinom nalaze žene – poduzetnice. Sviđa mi se taj poduzetnički entuzijazam, razvoj ideje i kako si međusobno iz dana u dan dokazujemo kako žena ženi, zaista nije vuk. No, koliko se puta vama desilo da ste željele i vjerovale u svoj projekt / proizvod no vratile ste se onom što uvijek radite? Svakim danom sve više svjedočimo da žene u businessu stoje bok uz bok sa muškarcima.

 Jučer je bilo nešto tmurno vrijeme i dok mi je svirala lagana muzika u autu, idilična atmosfera sa mirisom ljetne kiše u zraku, razmišljala sam malo o tome kako mi kao žene doživljavamo svoj projekt, a kako onaj na kojem radimo za nekog drugog. Tada sam počela linkati neke svoje obrasce ponašanja, koliko se kidam za rezultate kada radim „pod kapom“ nekog drugog, a koliko sam skeptična i sklona analiziranju kada se radi o nečem izvorno mojem. Zanimljiv psihološki monolog.

Kako je moguće, da više truda i energije ulažem u „tuđe“, dok sa svojim idejama „škrtarim“ a savršeno sam upoznata sa idejom, namjerom i krajnjim ciljem.

Moram priznati da sam dugo mozgala i testirala svoja uvjerenja i emocije vezano za tu činjenicu. U jednom mi je momentu sve imalo smisla. Kao žene, genetski imamo potrebu za pripadnošću , vrlo često pripadnost kompenziramo sa brigom. U smislu, ovdje pripadam o tome i brinem.

Ponekad se nekim ženama desi, da zbog osjećaja pripadnosti i sigurnosti odustanu od svojih ideja i snova. Ne mora nužno primarni osjećaj biti pripadnosti, ono što u mnogim slučajevima ostane neosviješteno je energija koju ulažemo u onaj projekt u kojem imamo osjećaj pripadnosti. Stoga se zna dogoditi da osobni projekt nema očekivani odjek, upravo iz razloga jer nam je iz onog ugla osjećaj namjere mnogo jači, bez obzira što u konačnici istinski vjerujemo u osobni projekt.

Kako bi se napredak svake naše ideje, kretao u željenom pravcu, veoma je važno definirati što nas od tog pravca odvlači.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *